Ventus

Kim Elena, spina bifida, korisnica invalidskih kolica, studentica društvenih znanosti: „Rodila sam se kao dijete s prirođenim poremećajem spina bifida. Odrasla sam na selu. Tamo je sve bilo jednostavnije. Sada živim u gradu, a to je naravno na početku zahtijevalo veliku prilagodbu. Tu postoji znatno više prepreka, mnoge zgrade nisu pristupačne za osobe s invaliditetom i često se morate nekako snalaziti da uđete. No uvijek ima kolega koji pomažu. To mi daje vrlo pozitivan osjećaj. Naime, život je uvijek savladavanje prepreka, pa i u ljudskom suživotu. Pritom je mnogim ljudima potrebna podrška, i to je ono što je za mene
bio razlog da se odlučim za društvene znanosti.

Inače, invalidska kolica također mogu biti prepreka i mogu više otežavati nego pomagati. U životu sam koristila puno invalidskih kolica, neka od njih bila su vrlo neudobna. Prije su drugi odlučivali za mene, a sada biram sama. Za mene su odlučujuće značajke kvalitetno sjedalo i optimalno prilagođavanje. To se osjeti odmah nakon prvog dana provedenog u invalidskim kolicima. U stvari, to primjećujete već kad sjednete u njih. Gotovo odmah. Stvarno.“

Kevin je nepotpuni paraplegičar TH 11/12 nakon nesreće na radu, vozi se u invalidskim kolicima, skijaški trkač, wakeboarder, handbiker i kitesurfer: „Ja sam već krenuo s hendikepom. Kao mali dječak morao sam zbog oštećenja zgloba kuka dvije i pol godine nositi gips, zatim je uslijedilo vježbanje na spravama, do 14. godine nisam smio sudjelovati u tjelesnom odgoju u školi. Tada mi je krenulo i nadoknadio sam sve u sportu. Pokazao sam da ja to mogu. Zatim sam 2002. godine doživio nesreću. Tijekom radova na krovu propao sam kroz skelu i pao s visine od deset metara. Od tada sam paraliziran. Tada sam si vrlo brzo postavio pitanje: hoće li te to sad omesti na tvom putu? Ne, odgovorio sam sebi
i prihvatio izazov.

Borio sam se i pritom samo pobijedio. Postao sam skijaški trkač te sam 2006. bio u nacionalnom timu na paralimpijadi u Torinu. Znam da se može aktivno sudjelovati u životu. Morate to samo željeti. Moja invalidska kolica to moraju izdržati. Čak i ako nisu fiksno zavarena, moraju pružati približno takav osjećaj. Odlučujuća je stabilnost, to je najvažnije. Moraju biti robusna, kao ja. Naposljetku, moj je moto: „Invalidska kolica ne osjećaju bol!“

Marianne, hereditarna spastična parapareza, vozi se u invalidskim kolicima, svjetski putnik: „Od 2006. godine moj invaliditet dosegao je razinu u kojoj su mi potrebna invalidska kolica. Najprije sam se jako bojala toga da budem ovisna o tuđoj pomoći, izolirana i usamljena. To se nije dogodilo, naprotiv. Naravno da mi je pomoć potrebna, ali ona mi je dostupna kad god je zatrebam. Morate biti usmjereni na cilj,
morate se za to pobrinuti, ali dostupno je toliko ponuda, da sam najčešće dobro zbrinuta. Na putovanjima imate čak stvarne prednosti jer osobe s invaliditetom imaju prioritet.
Također, u medicinskoj opskrbi i kod pomagala došlo je do velikih napredaka. Suvremena invalidska kolica danas su tehnički mnogo bolja nego prije nekoliko godina. Za mene je pri odabiru invalidskih kolica često odlučujući već prvi dojam. Invalidska kolica moraju mi se dopasti na prvi pogled. Naposljetku, ako već ne mogu hodati, ne moram se k tome
još i voziti u ružnim invalidskim kolicima, ili?
U stvari, za mene je najvažnije da mogu ugodno i udobno sjediti. Invalidska kolica moraju biti po mojoj mjeri. To se osjeti pri vožnji, ako su laka i okretna onda se osjećam na sigurnom i zadovoljnijom.“

René, tetraplegija C5/C6 nakon prometne nesreće, u invalidskim kolicima već godinama, zaposlen u tvrtki Ottobock: „Testiranje invalidskih kolica moj je posao. S više od 20 godina
iskustva u njihovoj primjeni mogu točno ocijeniti njihovu kvalitetu i vozne karakteristike. Ponuda tvrtke Ottobock da ovdje u Königseeu u Thüringenu radim za odjel Mobility Solutions za mene je bila savršena. Na taj način mogu aktivno pomoći sebi i svima ostalima sa sličnim deficitima. Tu činjenicu, baš kao i odobravanje od strane kolega smatram izvanrednim. Invalidska kolica Ventus vozim sada već četiri mjeseca, ja sam probni pilot za invalidska kolica. Od početka je u središtu njihovog razvoja bila dosljednost lake konstrukcije i kompaktne izvedbe. U idealnom slučaju laka konstrukcija znači smanjenje težine, primjerice uporabom aluminija ili smanjenjem debljine stijenke cijevi i debljine materijala pri istovremenom optimiranju stabilnosti. Zbroj uštede na težini koja se može postići time i što kompaktnijom
izvedbom do maksimuma smo pojačali kod invalidskih kolica Ventus. Danas sjedim u aktivnim invalidskim kolicima s krutim okvirom kod kojih su od što manje potrebnog materijala izrađena najbolja moguća invalidska kolica. Zahvaljujući tome postupak ulaska i izlaska iz osobnog vozila bez problema obavljam četiri puta dnevno. Svako tko zna o čemu govorim svjestan je što znači kilogram više ili manje. Za mene su kolica Ventus u svakom smislu prekretnica, prije svega u njihovom cjenovnom segmentu. Osim toga smatram da njihov nenametljiv dizajn dosta dobro izgleda.“